Intervju sa Kristinom Ljevak: Kako da se novinari/ke više angažuju u izvještavanju o LGBTIQ temama

08.06.2022. / 09:00
Autor/ica
Share
Foto: Edin Tuzlak
Foto: Edin Tuzlak
Foto: Edin Tuzlak

Biti novinar/ka znači izvještavati o spektru tema koje postoje u društvu. Koje će teme novinar/ka izabrati ovisi o mnogim faktorima. Urednici/e, novinar/ke, politike medija, društvene dinamike i aktuelnosti, sve to zajedno učestvuje u kreiranju i plasiranju vijesti.

Da li i koliko novinar/ka ima slobode u odabiru tema, te koliko sami novinari/ke odlučuju da izaberu teme prema kojima društvo nosi određene predrasude, pa i netrpeljivosti.

Izvještavanja o manjinama bi trebala biti obaveza svakog medija, jer su upravo mediji često jedini glas tih manjina. Zbog toga je uloga medija u izvještavanju o njima veoma važna kako bi se društvo upoznalo sa svim problemima, izazovima i zahtjevima koje dolaze iz određene manjinske zajednice.

Budući da je juni Mjesec ponosa, a izvještavanje o LGBTIQ temama u našim društvima još uvijek nailazi na različite izazove, razgovarali smo sa Kristinom Ljevak, dugogodišnjom novinarkom i aktivistkinjom, koja je zbog svoje jasne (lične) politke i predanosti prema izvještavanju o LGBTIQ temama, često doživljavala napade i osudu.

Kako novinari/ke mogu uključiti izvještavanje o pravima LGBTIQ osoba u medijima koji nemaju jasnu politiku pružanja prostora za ove teme?

Za početak mogu iskoristiti izostanak jasne politike J I nametnuti vlastite prijedloge koji se tiču praćenja tema o pravima LGBTIQ osoba. Kod nas se na žalost praćenje tema posvećenih ljudskim pravima u najširem smislu doživljava kao manje važno i da bi se novinari_ke izborili_e za bolji status u samim redakcijama, posebno Informativnog programa, odlučuju se pratiti događaje posvećene našoj beskonačno neinspirativnoj vlasti. Ali osoba koja dobro poznaje ljudska prava može biti u znatnoj prednosti u odnosu na one koji_e stoje s mikrofonima ispred Čovića, Izetbegovića i Dodika...
I preduslov je, kao i u svemu, znati svoj posao.
Ispričaću jedno iskustvo koje nije vezano za LGBTIQ teme, bilo je toliko davno da one nisu ni bile predmetom izvještavanja u BiH a ja sam toliko stara da pamtim godine kada je služenje vojnog roka bilo obavezno. I tada je postojao prigovor savjesti koji se nedovoljno koristio. Moj prvi prilog na BH Radiju 1 prije tačno 20 godina za Jutarnji program bio je na temu prigovora savjesti obaveznom služenju vojnog roka.
Urednik Informativnog programa BH Radija 1 Emir Habul čuo je taj prilog i rekao da ga prilagodim emitovanju u centralnoj informativnoj radijskoj emisiji. Moj prvi početnički prilog je bio tema Dnevnika. Vjerovatno i zato što nije bio nalik početničkom, što sam se bavila nedovoljno prisutnom temom, imala relevantne sagovornike... Niko nije od mene tražio da se tim bavim, temu sam sama izabrala, predložila je u „neatraktivnom“ terminu i „završila“ je u „najatraktivnijem“. Ali treba imati na umu da je riječ o vremenu kada su na uredničkim pozicijama u ovdašnjim medijima još uvijek postojali ozbiljni ljudi.
Sličan pristup na primjeru LGBTIQ tema, imala sam i kasnije, dok sam radila u drugim medijskim kućama. Najduže je to bilo na Federalnoj televiziji i moram priznati da nikada, nijedna rukovodeća garnitura nije imala ništa protiv, nakon što je to u početku bilo na moju inicijativu, kasnije se počelo podrazumijevati.

Radila si za različite medije, možeš li nam reći nešto više o svom iskustvu uvođenja ovih tema kroz kulturu?

Mislim da je kultura i najbolji prostor za kontinuirano izvještavanje o LGBTIQ temama. Queer kultura nudi toliko povoda za njeno praćenje, a svaki umjetnički događaj sa LGBTIQ predznakom podrazumijeva i društveni angažman. Kroz jednu izložbu na kojoj će biti predstavljene na primjer fotografije iz svakodnevice LGBTIQ osoba može se progovoriti o jako mnogo tema koje se tiču njihovih ljudskih prava.
Važno je naravno da novinarski izvještaji ne budu koncipirani tako da se navede naziv događaja, termin održavanja i „izražavanje zadovoljstva organizatora“ zbog toga što se događaj desio.
Da izložba, filmska projekcija, cijeli Queer festival budu prostor za progovaranje o važnim temama za LGBTIQ osobe.

Kako ti vidiš poziciju i odgovornost novinara /ki, a kako urednika/ca u kontekstu otvaranja prostora za izvještavanje o pravima LGBTIQ osoba?

Ne možemo birati urednike_ce, ali možemo birati način na koji ćemo se baviti vlastitom profesijom. Svaki put kada imam priliku govoriti mladim novinarima_kama naglasim kako je meni besmisleno bavljenje ovom profesijom ako ono neće podrazumijevati barem pokušaje da se mrva dobrog dogodi u ovom društvu. Ne bismo smjeli normalizirati življenje u svijetu u kojem nemamo svi ista prava i ignorisati položaj LGBTIQ osoba, baveći se „važnijim“ temama. Nema važnijih tema dok svi nismo jednaki_e. Ono što bi moglo biti motivirajuće za novinare_ke je mogućnost kreiranja bolje strane istorije. Meni je prva Bh. povorka ponosa bila i neka lična svetkovina. Znala sam da je mrva mog dobrog utkana u tu ponosnu šarenu kolonu. I da od tog dana više ništa neće biti isto.
Urednici_e danas ne rade u okolnostima s početka moje priče. I uopšte ih ne pravdam jer su sami pristali_e na ovu gladijatorsku arenu u kojoj se živi od klika. Oni_e će težiti „atraktivnosti“, „ekskluzivnosti“ ili dosadno insistirati na jednim te istim pojavama iz politike. Zato posvećeni_e novinari_ke trebaju biti još dosadniji i insistirati na temama koje su njima važne a među kojima bi trebale biti LGBTIQ teme.

Uzimajući u obzir da su predrasude prema LGBTIQ osobama još uvijek veoma prisutne u našem društvu, koliko i kako izvještavanje o ovoj temi utječe na novinare/ke i medije? Koje je tvoje lično iskustvo?

Moje iskustvo je specifično u onom dijelu koji se tiče mog kratkog „transfera“ iz novinarke u vršiteljicu dužnosti direktorice jednog medija. I bio je način da me se etiketom „homoseksualne aktivistice“ diskredituje jer je legitimno u našem društvu vezu sa LGBTIQ temama, osobama i životom smatrati pogrešnim.
Dok sam bila samo novinarka nisam imala nikakvih neugodnosti i mislim da generalno niko ne treba ni razmišljati o bilo kakvim strahovima i eventualnim posljedicama kada se bavi LGBTIQ temama jer nas prije svega štiti naša vidljivost a nikada nijedna neugodnost se ne može mjeriti sa neugodnostima u kojima svakodnevno žive LGBTIQ osobe. 

Koji bi bili tvoji savjeti medijima i novinarima/kama koji se mogu suočavati sa sličnim problemima i izazovima kao što si ti?

Mogu rizikovati „poziciju“ i odlučiti da se uživo prati prva Bh. povorka ponosa što je bio slučaj u mom smiješno kratkom mandatu. I biti jako ponosni na sebe jer samo takvi pristupi daju smisla ovoj profesiji. Mogu biti dosadni i uporni uprkos tome koliko LGBTIQ teme ne zanimale ili iritirale njihovo profesionalno okruženje. Mogu koristiti prostor koji nije očekivan, ja sam jedan period, vodeći i uređujući Jutarnji program petkom koji se istovremeno emitovao na FTV i BHT stalno imala goste i gošće LGBTI aktiviste_ice. Mislim da je to savršen način osvajanja mainstream prostora, da tamo gdje isključivo očekujete vremensku prognozu, izvještaj o stanju na putevima i broj rođenih beba u svetim heterosesualnim zajednicama vi progovorite o životu i uskraćenim pravima ljudi koji su u svakom smislu deprivilegovani i nose LGBTIQ predznak.
Iz mog iskustva znam da je uvijek bilo i biće medija koji će imati sluha za LGBTIQ teme, ali da se taj prostor svakim danom mora iznova osvajati i proširivati i da su dimenzije tog prostora u rukama posvećenih novinara_ki.
Svjedočimo promjenama, imamo neke divne nove mlade ljude koji pišu o LGBTIQ temama a bili_e su u vrtiću u vrijem prvog Sarajevo Queer Festivala. To je rezultat rada LGBTIQ aktivista_ica i posvećenih novinara_ki. Ništa i nikada nije uzalud. Ma koliko bilo sporo i teško. Najčešće nam je sve tako u ovoj zemlji. Ali zato svaki pedalj osvojene slobode više i cijenimo.
„Biti spreman, to je sve“, rekao bi stari dobri Šekspir, doduše u potpuno drugom kontekstu ali je primjenjivo i u ovom slučaju.

Ocijenite kvalitet članka