Nesigurno finansijsko stanje mnogih medija na Zapadnom Balkanu postalo je još izraženije za vrijeme pandemije, pa se mnogi još uvijek suočavaju sa borbom za opstanak. Covid-19 nije samo promijenio finansijske izglede za medije, uveliko je utjecao i na promjene načina na koji novinari/ke rade svoj posao. U Sjevernoj Makedoniji, kao i u ostalim zemljama Zapadnog Balkana, većina novinarskih redakcija su radile ili još uvijek rade od kuće. Kroz rad od kuće susreću se sa različitim problemima i izazovima.
Pitanja položaja novinarki unutar medijskih redakcija i pitanja razumijevanja položaja žena koje su i radnice, i tereta koji je na njih dodatno stavila pandemija je nešto o čemu će biti potrebe još mnogo izvještavati. Tek nekoliko istraživanja koja su urađena govore o činjenici da su žene bile više izložene otkazima, skraćivanju radnog vremena, te teretima koji su se ogledali u brizi o domu, porodici i paralelnim zahtjevima da se ispune svi radni zadaci.
Jedna novinarka iz Sjeverne Makedonije, koja je željela da ostane anonimna, u intervju za BalkanInsight.com, izjavila je: "Morala sam istovremeno biti novinarka, dadilja i majka, a urednika to nije interesovalo. Ako nisam bila na mreži 15 minuta, odmah bi me pitao gdje sam.“
Različita su iskustva novinarskog rada u prethodnih godinu dana. Povodom Međunarodnog dana žena, želimo dati prostor iskustvima novinarki i tome kako su one vidjele i doživjele prethodnu poslovnu godinu. Tim povodom smo razgovarali sa zamjenicom urednika online medija iz Sjeverne Makedonije, Sakam da kažam, Marinom Kostovom.
Neizvesnost postoji i dugoročno planiranje je nemoguće
Balkansmedia: Pitanje neravnopravnog položaja žena i muškaraca u novinarstvu postojala je i prije pandemije. Sada, godinu nakon početka pandemije, čini se da se taj položaj još više pogoršao. Kako ste vi, kao novinarka, doživjeli prethodnu godinu?
Marina Kostova: Na žalost, u novinarstvu položaj i žena i muškaraca u Severnoj Makedoniji je jednako loš - većina radi u prekarijatu, nisu im zaštićena radna prava, a prihodi su mali i nesigurni. Kovid pandemija je samo pogoršala stanje, jer su se i neke redakcije zatvorile, a neke su otpustile svoje zaposlene ili svele broj na minimum.
Moja onlajn redakcija je mala i naš osnovni izvor finansiranja su projekti finansirani iz inostranih izvora (fondovi EU, UK, US, NL). Mi smo uspeli održati naš tim (koji je rodno balansiran, a radna i profesionalna prava su u celosti zaštićena) i uspešno smo iskoristili naše resurse za što veću i relevantniju profesionalnu produkciju vesti i istraživačkih priča. Zato, iako je prethodna kovid godina bila jako teška i za nas, ipak je naše iskustvo nešto pozitivnije od opšteg. Ali, naravno, neizvesnost postoji i dugoročno planiranje je nemoguće, a s tim i razvoj.
Balkansmedia: Znamo da živimo u patrijarhalnom sistemu vrijednosti, gdje su žene nerijetko stavljene u nepovoljan položaj i nose višestruki teret. One se brinu i o domu, o porodici, ali i o poslu. Koliko je bilo teško za vas u prethodnoj godini uskladiti sve ove obaveze, pogotovo ukoliko ste bili primorani raditi od kuće?
Marina Kostova: Opet, moje lično iskustvo je različito od drugih - ja sam samohrani roditelj, ali srećom moja familijarna infrastruktura mi omogućava veliku logističku podršku, a srećna okolnost je i to da moj sin ima onlajn nastavu, jer fizički u školu idu samo deca do 3. razreda osnovne škole. Naša redakcija ima radni kovid-protokol pri kojem po sistemu nedeljne rotacije uvek jedna ekipa radi od kuće, a redakcija snadbeva novinare opremom za licčnu zaštitu. Veći je problem za kolege/ice, i to i žene i muškarce, koji imaju malu decu jer se moraju snalaziti kako da ih zbrinu posle skraćene nastave u školi zbog pandemije.
Fakt je da su novinarke više izložene onlajn zastrašivanju i onlajn napadima
Balkansmedia: Koliko po vama postoji svijesti među vašim kolegama o činjenici da su novinarke neravnopravne, te ako mislite da postoji, zašto je to tako?
Marina Kostova: Moje lično iskustvo i iskustvo kolegica i kolega moje i mlađih generacija nije da su novinarke neravnopravne – radila sam u redakcijama gde su većinom bile zaposlene novinarke, a rodno balansirani su bili i urednički kolegijumi. Redakcija dnevnih novina Vest gde sam radila 16 godina od osnivanja (koji je bio najtiražnijni dnevnik do 2016. godine, ali sad na žalost ne postoji više) je bila primer ravnopravnosti u svakom, pa i rodnom smislu – 90 odsto urednika/ca su bili žene. Naša kadrovska politika je bila takva da smo regrutovali mlade novinare po kvalitetu, a ne po rodnom, etničkom ili bilo kakvom drugom ključu i kvoti, a onda su ti mladi novinari profesionalno rasli u redakaciji čak do uredničkih mesta. Sasvim ista je i kadrovska politika i tretman u mojoj sadašnjoj onlajn redakciji. Takođe, nikad se nije desilo da je neka novinarka sprečena da radi svoj posao ili da dobije informaciju koju traži samo zato što je žena.
Ali, fakt je da su novinarke više izložene onlajn zastrašivanju i onlajn napadima i to baš bazirano na spolu. Moj utisak je da generalno postoji svest i solidarna podrška i kod novinara i kod novnarki u takvim slučajevima. Ali onlajn zlostavljanje novinarki je samo jedan deo velikog problema – nekažnjivosti nasilja nad novinarima uopšte, naročito u slučajevima kad nasilje, zastrašivanje i pretnja dolazi od državnih službenika i funkcionera.
